Denis Jurić
Znaš da je čovjek uskogrudan.
I tvoja velikodušnost zbog tog trpi.
Jer se ublažena uzročno-posljedičnim
koještarijama,
u malom prstu vrti.
Pa što se ne obrati lišću?
Il drvlju, kamenju i kukcima?
Što se objavi čovjeku –
tim neslužbenim vucima!
Jer lakše te se sjetit kad ubode komarac,
kad žulja kamen i gori drvo,
kad lišće smokve skineš
da ne budeš stranac,
i voliš, voliš
kao nešto prvo.
Jer čovjek ti se pomamio.
Malo koji vjernik nije željan zasluga,
božanstvo je sebi mudro izmamio,
Eden postao samoposluga.
Počelo je…
to gnusno vrijeme uskosti
gdje se mora
međ leševima bogova
tražit tajnu tvoje Ljudskosti.